Mladoturska revolucija koja je počela 20. juna (3. jula po novom kal.) 1908. godine, otvorila je nova pitanja pred velikim silama i balkanskim državicama. Turska je pokušala revolucijom da preuredi samu sebe i tako učini izlišnim program reformi porobljenih zemalja u njenom sastavu kao i posredovanje sa strane. Postavljalo se pitanje šta će velike sile smatrati politički važnim u mladoturskim težnjama i šta će sve preduzeti prema promijenjenim prilikama u evropskoj Turskoj. Srbija, Crna Gora i Grčka imale su prema tome stav iščekivanja, a Bugarska je pripremala proglas nezavisnosti. Osim Austro-Ugarske, sve druge velike sile bile su manje više iznenađene preokretom i brzim razvojem prilika i izvjesno vrijeme bile su samo promatrači.

Poslije ubistva crnogorskog knjaza u Kotoru 1860. godine. naslijedio ga je sinovac Nikola, koji je kao mlad vladar težio da pošto-poto učvrsti što prije vlast, jer ga je sudbina njegovog prethodnika na jedan način na to i opominjala. On je to uspješno i činio, u početku uz pomoć oca, a Danilovog brata Mirka, koji se takođe odlikovao brutalnošću, kao Danilo. Knjaz Nikola nije se od njih mnogo razlikovao, mada je bio umješniji i svakako razboritiji u svojim postupcima, mada, kako su ga opisali savremenici, knjaz Nikola nije imao otmenu hladnokrvnost kneza Mihaila, ni plahovitost svoga strica, nije imao ni kukavičluk kralja Milana, ni konstitucionalnu prevrtljivost kralja Aleksandra, ali je u svemu ponajviše imao osobina navedenih.

Pred kraj života, sad već počivši Vuksan Jovanov Mrdak iz Barica, objavio je knjigu pod naslovom: „Zapisi jednog patriote“, Podgorica, 1998, 349 strana.

Vuksan Mrdak je, inače, prijeratni student beogradskog univerziteta i pravnik čija je sudbina bila skopčana sa vremenom Drugog svjetskog rata, uglavnom u zavičaju i široj okolini: pljevaljskom, bjelopoljskom, mojkovačkom i kolašinskom kraju.

Knjiga je dio autobiografskog rukopisa, napisanog u „svrhu komunikacije“ sa njegovim budućim potomcima. Ideja da jedan dio tih zapisa izdvoji i publikuje, kako je naglašeno u uvodnom dijelu knjige, nastala je zato što „savremeni akteri političke scene u Crnoj Gori ne samo da ne rade na pomirenju nacije, već insistiraju na nacionalnom razdoru koji su u II svjetskom ratu napravili komunisti“. Saznanje da će se, zahvaljujući aktuelnoj politici, „naš Srpski narod i dalje dijeliti“, nije ga ostavilo na miru, tim prije, kako sam kaže, što je bio svjestan da „istu neminovno vodi u građanski rat“.

Pljevaljski kraj, odnosno Raška oblast, bio je prema austrougarskim planovima prodora na istok, sljedeća oblast koju treba osvojiti na tom njenom strateškom vojnom i političkom putu. Iz tih razloga, Austro-Ugarska se oštro suprotstavila predlogu Rusije da se ova oblast podijeli između Srbije i Crne Gore.

Srednje Polimlje i Potarje, odnosno župne doline Lima sa pritokom Ljuboviđom i dio doline Tare, od davnina su privlačile ljude na naseljavanje. Poslije dolaska Slovena i formiranja prvih ranofeudalnih država, ova regija imala je značajnu ulogu, a najveći procvat je doživjela u doba Nemanjića u HIII vijeku, kada su rudnik i naselje Brskovo doživjeli „neslućen ekonomski prosperitet‘.