U središtu visokih hercegovačkih bregova i u podnožju kolašinskih planina, naspram Durmitora a iznad obala valovite Tare nalazi se manastir Dovolja, zadužbina slavnih Nemanjića. Manastir se nalazi u podnožju sela Premćana, na desnoj obali rijeke Tare, nizvodno od manastira Dobrilovine 16 kilometara – 2 i po sata hoda, na jednom prilično strmom brežuljku, čije strane padaju okomito u Taru. Iznad platoa na kome je manastir, uzdiže se divna gora sa različitim vrstama šumskog drveća. Oko samog manastira je divna ravnica koju su krasile razne vrste pitomih voćki, koje i danas postoje. Između njih su podignuti bili konaci od tvrdog materijala za prenoćište naroda. S desne strane manastira bio je naročito sagrađen konak za igumana i kaluđere. Položaj na kom se nalazi manastir je okrenut k jugu i nagnut k Tari. Brda preko Tare: Gradina, Crkvine, Palež i Ristovac obrasla su borovom i jelovom šumom i zatvaraju vidik.

Manastir je skoro na samoj obali Tare, ali je ponor iza njega tako dubok i strm da se manastir ne vidi sve dok se ne dođe na samu ivicu stijene. Od
Brskova do Dovolje je u doba vladavine Nemanjića postojao stari put, nalik kolskom, dug 16 sati. Predanje veli i da je kod Kotlina ispod Premćana bio grčki most na Tari.
Manastiru su pripadala sela: Dovolja, Premćani, Vaškovo, Borisavljevica, Kotlajići i Krupice. Manastir je bio sa svačim i za svakoga „do volje“ snabdjeven i po tome je dobio ime ..Dovolja“.

Odlukama Berlinskog kongresa jasno je bilo označeno da sva sela na desnoj obali Tare pripadaju turskoj teritoriji. U mnogim od ovih sela stanovništvo se smatralo kao crnogorsko, pa mu je i odnos prema turskim vlastima bio takav. Po naređenjima iz Carigrada turske vlasti su trebale za nekoliko godina da izbjegavaju sukobe sa njim. U Prenćanima organa turske vlasti nije ni bilo, a sve međusobne odnose mještana regulisao je pogranični crnogorski kapetan. Ovo selo, naseljeno Jezercima i Šarancima na koje su se oslanjali, priznalo je tursku upravu tek 1886. godine. Naime, tek je sredinom 1886. godine delegacija Prenćana saopštila paši u Pljevljima da će davati desetinu i ostale dažbine, s tim da im se dozvoli da osnuju svoj odred radi zaštite od kolašinskih Turaka sa buljukbašom na čelu. Ubrzo potom u selu se već nalazila stanica turske posade.

Političke, kulturne i socijalne prilike u Prenćanima krajem XIX i početkom XX vijeka mogu se pratiti kroz razne izvještaje carinarnica kao i pisma vodećih ličnosti iz tog kraja. Ova dokumenta se u nešto većem broju nalaze u Državnom arhivu Crne Gore i Arhivu Srbije. U ovom svom radu pokušaću da osvijetlim događaje i ličnosti iz tog kraja prvenstveno na osnovu dokumenata koja se nalaze u Arhivu Srbije.

Među najzaostalijim krajevima na Balkanu koji su najduže bili pod tuđinskom vlašću svakako su Pljevaljski kraj i Zatarje. Područje koje je više vjekova bilo pod Turcima – sa etnički manje ili više raznorodnim i nekompaktnim stanovništvom, doseljavanim iz raznih pravaca i u razno vrijeme, najčešće iz Hercegovine, Crne Gore, Bosne i Albanije, sa izraženim vjerskim razlikama, sa slabim uslovima za privređivanje zbog nepovoljnog terena, nerazvijenih rječnih dolina,