Mjesečne Arhive: februar 2014

Dr Čedomir M. LUČIĆ – RAŠKI POJAS SVESRPSKIH VEZA I ZNAČAJ PLJEVALJA U NJEMU

Ovu divnu kotlinu priroda dodatno darova Breznicom i Ćehotinom, pa je, uz povoljnu klimu, bila privlačna za naseljavanje od davnina. No, što god je privlačno i lijepo zapne za oko mnogima. S toga je ovo varoš (kao i sav raš ki pojas) imala burnu istoriju.24

Nije mi u tematskom okviru da govorim o ilirskim plemenima Tareutima (niti koja ih prirodna nepogoda odavde iseli), kao ni o Rimljanima, čiji su legionari ovuda drumovali (i strah po provincijama zadavali). Ostaci njihovog još neimenovanog naselja arheološki su već istraženi.

Dr Radoslav RASPOPOVIĆ – PRILIKE U PLJEVALJSKOM KRAJU UOČI OSLOBOĐENJA 1912.

U ratu 1912-1913. zajedničkom akcijom srpske i crnogorske vojske
oslobođen je prostor Novopazarskog sandžaka (odnosno Raške i Stare
Srbije), koji je kao enklava turske državne teritorije tokom čitavog XIX
vijeka razdvajao Srbiju i Crnu Goru. Time je ostvaren jedan od glavnih
zadataka nacionalnopolitičkih programa dvije zemlje koji su poslije
sticanja nezavisnosti i u Beogradu i na Cetinju formulisani u vidu
zahtjeva za teritorijalnim proširenjem, odnosno oslobođenjem susjednog
srpskog naroda.1 Ostvarivanjem tog cilja, tj. pripajanjem Srbiji i Crnoj
Gori ovih oblasti dvije zemlje su dobile zajedničku granicu, a otvorene su
i perspektive njihovog konačnog ujedinjenja. To je bio krupan i svakako
jedan od najznačajnijih događaja za dalju istorijsku sudbinu srpskog naroda.
Na početku oslobodilačkog rata balkanskih država protiv Osmanskog
carstva, prema utvrđenom ratnom planu, crnogorska vojska je
trebalo da vodi operacije u dva pravca: prema sjevernoj Albaniji i prema

Dr Senka BABOVIĆ-RASPOPOVIĆ – PLJEVLJA U DODIRU S POLITIKOM ,,INTEGRALNOG JUGOSLOVENSTVA“

Konstituisanjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca decembra
1918. ostvaren je novi državni okvir jugoslovenskih naroda, koji su u
prethodnom periodu razvoja ostvarili različite stepene državno-pravnog
organizovanja. Za razliku od Srba, koji su stvaranje zajedničke države
u većem dijelu dočekali organizovani u dvije sopstvene nacionalne države
– Srbiju i Crnu Goru, Hrvati i Slovenci su izašli iz sastava
austrougarske monarhije s izrazitom tendencijom njihovih političkih
elita da tek stvorenu državu primjere potrebama sopstvenog i punog
nacionalnog organizovanja. Različite pozicije Srba, Hrvata i Slovenaca
ostvarene u prethodnoj etapi istorijskog razvoja imale su za posljedicu i
veliki raskorak u definisanju njihovih potreba i ciljeva u novoj državi.
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, u procesu čvršćeg povezivanja
svog državnog tkiva, od samog početka je nosila tendenciju postepenog
stapanja objedinjenih naroda u jedan nacionalni organizam, sastavljen od
tri plemena (jedan troplemeni narod). Međutim, zbog razlika u istorijskom
nasljeđu i različito definisanih nacionalnih interesa, prema
novoj državnoj zajednici različito su se odnosili narodi koji su ušli u
njen sastav. S jedne strane ona je doživljavana kao „zapreka” na putu prije
svega hrvatskom nacionalnom proboju. Istovremeno, posle viševjekovne
političke razdrobljenosti i posrtaja uzrokovanih dominacijom dva
velika carstva – Austro-Ugarske i Turske srpski narod se našao objedinjen
u jednoj državi, koja je za njega predstavljala realizaciju kultnog
zavjeta o oslobođenju i ujedinjenju.2 Zavjet oslobođenja i ujedinjenja

Vidoje DESPOTOVIĆ – MARINA ŠUMA, RANIJI I SADAŠNJI CENTAR MAOČKE KOTLINE

Na prostoru gornjeg toka rijeke Ćehotine i njenih pritoka Maočnice i Kozičke rijeke oduvijek su postojali uslovi za život ljudi. To su kvalitetne njive i livade za proizvodnju hrane za ljude i stoku, postoje uslovi za stočarstvo, lov i ribolov, što su stanovnici u prošlosti koristili da bi obezbedili hranu za život.Na ovom prostoru su posebno uspijevali žita: ječam, raž, heljda, ovas, razne vrste šumskih plodova, raznovrsna divljač, pa kvalitetne trave za pašu i ubiranje cijena. U dolini Ćehotine ispod Kavale nađeni su ostaci života iz kamenog doba, kao i iz kasnijeg perioda. U dolini Ćehotine, Kozičke rijeke i Klopetskog potoka su pećine i zapećci koji su bili pogodni za život ljudi u periodu prije formiranja staništa, izgradnje kuća i formiranja stalnih naselja u Vrulji, Kozici, Ljutićima, Maoču, Lijesci i drugim mjestima s obradivom zemljom. Neki prostori, kao što su Mejdanice, Tuležine, Gradina i Jelovica, sada šumski kompleksi, nekada su bili staništa.

Radoman Risto MANOJLOVIĆ – OBNOVA MANASTIRA DOVOLJE (Izvještaj o radovima tokom 1999. godine)

Tokom 1999. godine, Zavičajni muzej iz Pljevalja započeo je sa
realizacijom projekta obnove zarušenog manastira Dovolje. Ovaj srednjevjekovni
spomenik kulture i poznata srpska svetinja posvećana Uspenju Presvete
Bogorodice smješten je na desnoj obali rijeke Tare, u selu Premćani, 45
kilometara južno od Pljevalja. U pisanim izvorima prvi put se pominje 1513.
godine, mada se još uvijek pouzdano ne zna ni njegov ktitor ni tačno vrijeme
izgradnje. Narodno predanje kaže da je građen „za vrijeme Kosova”, a ima naučnih
indicija koje ukazuju da je nastao znatno ranije nego što govore istorijski
izvori. U svojoj istoriji više puta je spaljivan i obnavljan, a poslednji put je
stradao 1875. godine, u vrijeme ustanka u Hercegovini, da bi, nakon jednog
požara 1886. godine, kada je u potpunosti izgorio ostatak drvene građe, bio
definitivno napušten. U njemu je zamonašen čuveni srpski patrijarh Arsenije
Š Čarnojević, a na osnovu istorijskih izvora zasigurno se zna da su u
manastiru Dovolji preko sto godina čuvane mošti poznatog srpskog svetitelja
– Svetog Arsenija, naslednika Svetog Save na srpskom arhiepiskom prestolu.
Tokom svoje duge i svijetle istorije manastir je raspolagao bogatom
riznicom starih knjiga, srublja, i veoma starih rukopisa. Poznato je da je
i vladika Petar II Petrović Njegoš darivao Dovolju bogoslužbenim
knjigama koje je lično dobio od ruskog cara Nikolaja I. Svojim istorijskim
značajem i vrijednošću riznice, oduvijek je privlačio pažnju putopisaca,
hroničara i istraživača. Iz tih razloga 1875. godine obilazio ga je i
ruski konzul iz Sarajeva, čuveni putopisac, A. F. Giljferding.
Pljevaljski književnik i prosvetitelj Stevan Samardžić takođe se bavio
Dovoljom, bilježeći u jednom svom članku, iz 1905. godine, molbu lokalnog
stanovništva upućenu turskim vlastima da im se dozvoli obnova stradalog
manastira, koja očigledno nije uslišena. Interesovanje za Dovolju
pokazao je i Đurađ Bošković boraveći 1932. godine na licu mjesta da bi
godinu dana kasnije, u Glasniku skopskog naučnog društva, objavio svoja