Pljevaljski kraj, odnosno Raška oblast, bio je prema austrougarskim planovima prodora na istok, sljedeća oblast koju treba osvojiti na tom njenom strateškom vojnom i političkom putu. Iz tih razloga, Austro-Ugarska se oštro suprotstavila predlogu Rusije da se ova oblast podijeli između Srbije i Crne Gore.

U romanu Svitanje Pljevlja su prikazana na razmeđu dva veka, devetnae-
stog i dvadesetog, i to u trenutku kad su se u tom kraju dramatično ukrstili
interesi dva zavojevača, Turske i Austrije, dve nezavisne srpske države,
Srbije i Crne Gore, i dve po mnogo čemu različite kulture. Sam kraj je bio
lišen snage i mogućnosti da samostalno izabere put kojim će krenuti u bu-
dućnost. Strepeo je, nadao se i strpljivo čekao štaće ga snaći. Jedno vreme
je neumitno odlazilo, a drugo se, puno neizvesnosti i čežnje, najavljivalo.
Narod je živo čuvao sećanje na to da je i ovim krajevima nekada „vladao
otac svetoga Save i njegovi našljednici“, a na tom se sećanju i temeljila
neugasla nada srpskoga življa. Kao u svakom burnom i prevratničkom vreme-
nu, interesi i želje narodne su se prilično oštro sukobljavale i razila-
zile. Jedni su više uvažavali glas srca, a drugi stomaka. Tako na pitanje
svoga brata Janka: uz koga je, ako se i dalje bude moralo nekome robovati,
Petko odgovara: „Ja, bogami, ni uz koga, nego gledam svoj džep. Nije mi lazum
ko će vladati samo nek bidne sve mirno i nek niko ne dira u moje imuće“.
Oni koji danas baštine ovu vrstu životne filozofije kazali bi: Neka vla-
da ko god hoće i kako god hoće, samo da živimo bolje.

Kulturno-prosvjetno potporno društo Gajret formirano je u Sarajevu
na osnivačkoj skupštini održanoj 20.02.1903. godine i za prvog predsjednika
Društva izabran je Safvet-beg Bašagić. Drušvo je osnovano prije svega
da pomaže siromašnim učenicima na školovanju u srednjim i višim školama.
Budući da je sticanje savremenog evropskog obrazovanja i prihvatanje
određene društveno-političke realnosti postalo imperativ novih prili-
ka i vremena u kojima se našlo islamsko stanovništo u Bosni i Hercegovini,
osnivanje ovakvog društva koje bi bilo centar kulturnog okupljanja
ovog stanovništva predstavljalo je neminovnost.

Od stvaranja dvije poluslobodne sriske kneževine u XIX vijeku, Srbije
i Crne Gore, oslobođenje Raške oblasti bilo je prioritet u svim njihovim
nacionalno-oslobodilačkim planovima. Oslobođenje kolijevke srpske
državnosti, duhovnosti i tradicije bilo je pitanje njihovog opstanka. Međutim,
oko ove oblasti, šire Stare Srbije i Bosne i Hercegovine otimale
su se tadašnje velike evropske sile: Otomanska carevina nastojala je da
ove tradicionalne srpske zemlje i dalje zadrži pod svojom upravom; Austro-Ugarska
je preko ovog prostora planirala i trasira svoj dobro poznati
prodor na istok; Rusija je podržavajući oslobodilačke napore Srbije i
Crne Gore željela da pojača svoj uticaj i prisustvo na Balkanu.

Za sve narode ma kojoj rasi i vjeri pripadali, grobovi, groblja i nadgrobni
spomenici znače kultna mjesta. Ljudi su uvijek pa i danas groblja
osnivali na neobradivom zemljištu, daleko od kuća i puta na nekom uzvišenju
da narod ne strahuje kad pored groblja prolazi, naročito noću. Ali u
jednom vremenskom periodu srednjeg vijeka seljaci zapadno od Prijepolja
preko pljevaljske teritorije kroz brdovitu Bosnu i Hercegovinu groblja
osnivaju pored puteva i kod crkava gdje o praznicima dolazi mnogo svijeta,
tako da narod vidi lijepe spomenike što ih potomci podižu svojim preci-
ma i rodbini. U ista groblja su u prvo vrijeme sahranjivani i hrišćani
koji su primili islam.